NAŠA POVIJEST

Hrvati su početkom 10. stoljeća imali svoga » Biskupa Hrvata « Grgura Ninskog, sa svojim jezikom u bogoslužju. Pokušaj da se vrati u okrilje Rimske crkve bili su Sabori u Splitu oko 925. i oko 928. godine. Na tim saborima ustao je Grgur Ninski na obranu svetih prava svoje narodne Hrvatske Crkve, i izrekao povijesni zavjet: » U crkvi Hrvata nigdar latinskog jezika, niti latinske vlasti «. Na žalost, na saborima je pobijedila strana na kojoj su bili Rim i Rimski biskup Papa, a Ninska biskupija ugašena.

Veliki vizionar Hrvatske Crkve bio je i Marko Antun Gospodnetić koji je za svojih deset knjiga u kojima pobija prevlast Rimske crkve, dokazuje jednakost svih apostola i biskupa, osuđuje zakon prisilnog celibata i dr., biva osuđen kao nepokorni heretik 1624. godine, i sa svojim djelima spaljen na lomači, a pepeo bačen u Tiber.

Na I.Vatikanskom koncilu je u ime Hrvatskih biskupa i cijele opozicije, Biskup Strossmayer izrekao pet govora protiv Papine nepogrešivosti i svevlasti. Ti učeni govori proslavili su i Strossmayera i Hrvate.U Hrvatskoj se pokret razvio nakon I.svjetskog rata. U Koprivnici je 1920.g. održan sastanak hrvatskih katoličkih svećenika koji su zahtijevali reforme u rimokatoličkoj crkvi: osnivanje samostalne crkve u državi sa samostalno izabranim biskupom na čelu, narodni jezik pri bogoslužju, ukidanje celibata i materijalno osiguranje svećenika. Na čelu pokreta bio je splitski kanonik i župnik grada Splita Marko Kalogjera. Dogovorili su se da osnuju reformiranu crkvu i da se ona nazove «Hrvatska katolička crkva». Prijedlog su odbacile i Rimokatolička crkva i državne vlasti. Stoga su 1923.g. osnovali «Hrvatsku starokatoličku ckrvu» koju je država po ustavu morala priznati, jer je u Austrougarskoj starokatolička crkva bila priznata od 1874.g. Marko Kalogjera je izabran za biskupa i zatim bio posvećen u Utrechtu. Na toj je funkciji ostao sve do smrti 1956.g. Starokatolički pokret se proširio u Vojvodinu, Srbiju, Bosnu i Sloveniju. Pred II.svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji postojale su 24 starokatoličke župe s 42 svećenika i oko 70.000 vjernika. Nakladnička aktivnost bila je vrlo plodna. Objavljeno je dvadesetak knjiga o starokatolicizmu. Redovito je izlazilo glasilo «Starokatolik», te od 1934. do 1941.g. godišnji kalendar. Za vrijeme NDH crkva je službeno zabranjena. Crkve su zatvorene, a svećenici proganjani. Zbog toga se do 1945.g. znatno smanjio broj svećenika i vjernika.Nakon II.svjetskog rata crkva obnavlja svoje djelovanje, ali u znatno nepovoljnijim uvjetima. Župe su izgubile svu imovinu, crkveni objekti su bili konfiscirani, a neki pretvoreni u skladišta i slično, svećenstvo je ostalo bez ikakve finakcijske potpore. Iz Hrvatske starokatoličke crkve izdvojene su župe u Vojvodini i Bosni, te su osnovane Starokatolička crkva Srbije i Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine, koje su svaka izabrale svog biskupa. U Hrvatskoj su postojale dvije starokatoličke crkve: «Hrvatska starokatolička crkva» i «Hrvatska narodna starokatolička crkva» (jedina priznata od Utrechtske unije). Ujedinile su se 1974.g. u «Hrvatsku katoličku crkvu» na čelu s biskupom Vilimom Huzjakom. Promjena naziva «starokatolička» u «katolička» nastala je temeljem želje da crkva dobije naziv koji su joj njeni osnivači htjeli dati.. Sukladno tome je i naziv službenog glasila «Starokatolik» u «Hrvatski katolički glasnik». Na sinodi 2000.g. odlučeno je da crkva ponovno uzme naziv «Hrvatska starokatolička crkva» zbog toga što je nauk crkve starokatolički i što je identifikacija vjernika u većinskom rimokatoličkom okruženju pod nazivom “starokatolici” bila lakša.

Teške prilike za Hrvatsku Starokatoličku Crkvu u vrijeme naci-fašističke NDH
Razvoj Starokatoličke Crkve na ovim je područjima rastao i imao vrlo perspektivnu budućnost. Međutim, dolaskom Nezavisne Države Hrvatske ova je Crkva službeno zabranjena i gotovo uništena. Ustaški ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puh u Hrvatskom saboru je 1924.god. govoreći o vjerskom pitanju i odnosu sa pojedinim vjerskim zajednicama posebno okomio Starokatoličku crkvu nazivajući je sektom. Ustaše su Crkvu zabranile i zatvorile a svećenstvo proganjale. Tako su u Jasenovcu živote izgubili: biskup Ante Donković, Davorin Ivanović, Josip Ivelić i Ivan Cigula, a u Lepoglavi Luka Malinarić. Iz Jasenovca je uspio živ izaći samo Vilko Ježić.
Starokatoličke crkve u Habjanovcima, Turanovcu, Krapnju i Maradiku su srušene. Crkva u Branimirojoj pretvorena je u ustaški tabor, Crkva u Stenjevcu je dana njemcima kao kovačnica. Jedino je crkva u Šaptinovcima uspijela preživjeti ustaški teror zahvaljujući vjernicima koji su u obrani svoje crkve dali živote.

Hrvatska Starokatolička Crkva u vrijeme današnje Republike Hrvatske
Ustaška je vlast gotovo posve uništila Hrvatsku Starokatoličku Crkvu. Jugoslavenska vlast konfiscira, nacionalizira i u skladišta pretvara naše crkve. Tako je Hrvatska Starokatolička Crkva ranjena od dva režima ”životarila” do dolaska današnje Samostalne i Suverene Republike Hrvatske u kojoj je primljena s poštovanjem te je sklopljen i sporazum s Državom. Crkva danas prolazi fazu obnove i svećeničkog pomlatka. Vjerujemo da će – miošću Božjom – povratiti svoju nekadašnju agilnost i polet.

Biskup Grgur Ninski
Hrvatska Starokatolička Crkva na poseban način odaje priznanje biskupu Grguru Ninskom koji se već u 10. stoljeću zalaže za autokefalnost Crkve i uvođenje narodnoga jezika u liturgiju. Biskup Grgur Ninski zalagao se za staroslavenski jezik i glagoljicu kao narodno pismo te za glagoljaško bogoslužje. Na crkvenom Saboru održanom 925. godine u Splitu, biskup Grgur i kralj Tomislav zajedno se zauzimaju za hrvatsko (slavensko) bogoslužje u crkvi i upotrebu glagoljice kao pisma. Međutim, na drugom Saboru održanom u Splitu 928. zabranjuju se svećenička zaređenja onih kandidata koji ne znaju latinski jezik i latinski postaje jedini liturgijski jezik. Međutim, kako je bilo malo svećenika koji su znali latinski, bogoslužja su nastavljena na starohrvatskom uz uporabu glagoljice. Na tim saborima (925. i 928.) biskup Grgur branio je prava svoje narodne Hrvatske Crkve i tom prilikom kazao: U crkvi Hrvata nigdar latinskog jezika, niti latinske vlasti. Ipak, na saborima Rim odnosi pobjedu, ukida se Ninska biskupija a Grguru se dodjeljuje Skradinska biskupija.